Priča o Kimbi

Cijela priča počinje sa mailom koji mi je stigao prije dvije godine. To je jedan od onih mailova koji kruže i koje obično niti ne pročitamo, ali budući da se radilo o psima ipak sam ga otvorila.
Mail je vrlo zorno opisivao što se događa sa hrtovima na utrkama, odnosno kakvi su treninzi i što ih čeka nakon što više ne postižu izvrsne rezultate sa zornim slikama izgladnjelih, pretučenih hrtova, osakaćenih ili obješenih na grani, u deponijama za pse ili vezanih za tračnice. Zaista sam se zgrozila jer, naravno, nisam imala pojma o tome, a još manje o karakteru tih pasa iako sam znala koliko ljudi mogu biti okrutni. Prije toga sam o hrtovima znala ovo: hrt = utrke, dakle, to je veliki i elegantan pas koji voli puno trčati i treba puno prostora, treba ga se voditi ga na istrčavanje itd...
A onda sam saznala da su to vrlo mirni i tihi psi, da nemaju miris, da su privrženi i vjerni, drugačiji i iznimno inteligentni.
Odmah smo znali da ćemo udomiti, a ne kupovati psa. Ipak da svi budemo sretni, i mi i naročito onaj tko dolazi u novi dom, tražili smo psa koji će biti sretan u stanu na trećem katu, a uz to i često sam kod kuće budući da oboje radimo. Nevjerojatno, ali to je upravo hrt! Na internetu smo pronašli ovu stranicu i javili se te upoznali članove udruge i njihove hrtove te profile pasa koji koji traže dom. U našeg Kimbu smo se zaljubili na prvi pogled. U profilu je stajalo da ima 3,5 godina, te da je iako su ga redovito tukli i maltretirali, što dokazuje mnoštvo ožiljaka, vrlo stabilan pas.
Tri tjedna nakon toga Kimba i Ross stigli su u Zagreb i odmah su odvedeni u svoje nove domove. Slijedilo je upoznavanje. Prvi tjedan je bio najteži jer je Kimba bio tužan, nesiguran i preplašen. Kimba nije imao ime nego registracijski broj tetoviran na uhu i nije se odazivao, nisu ga zanimale igračke, nije znao tko su mu vlasnici. U parku je lutao okolo tražeći izlaz iz ograde, a otišao bi za bilo kim. Izgledao je kao pas pomiren sa svojom sudbinom. Kako i ne bi kad je nakon kaveza na trkališta završio u kavezu u azilu, nakon toga kod privremenih udomitelja i eto ga sada konačno kod nas.
Otprilike tri tjedna nakon toga stvari su se počele mijenjati pa se Kimba počeo odazivati, naučio je što znači "dođi", što znači "ne". Danas dva mjeseca kasnije Kimba zna tko su mu vlasnici koji ga vole, maze i paze, zna što su igračke i kako se igrati s njima ali to bih trebala snimiti kamerom jer se riječima ne da opisati. U parku se više ne želi maknuti od nas tako da ga moramo nagovarati da potrči (toliko o potrebi za istrčavanjem), daje šapu i pusu na molbu, nakon šetnje sam odlazi u kupaonicu da mu operemo šape i zna da se grickalice žvaču samo na balkonu. Nikada nije vršio nuždu u stanu pa tako ni sada kad ostaje sam kod kuće, lijepo hoda na vodilici, voli ljude i pse i nikada nije agresivan. Nevjerojatno je da se pas koji je proveo cijeli život u kavezu i na trkama tako brzo naučio i priviknuo na svoj novi život i, iako nam to ne može reći riječima, po izgledu njegove sjajne dlake, po sretnom pogledu i cjelodnevnom mahanju repom ipak mislim da mu nije loše s nama. A o tome koliko ga mi volimo i koliko smo sretni s tim prekrasnim psom nema potrebe pisati, nego se nadam da će biti i kod nas više udomitelja koji će spasiti život jednom hrtu, a svoj uljepšati. Ipak su to psi koji su dali sve od sebe da udovolje svom "vlasniku", onom istom koji ga je imao samo iz koristoljublja, koji ga je tukao i maltretirao, a onda ga se odlučio riješiti na najgori mogući način, i koji će biti zahvalni svakome tko mu pruži dom pun ljubavi.

Autorica: Ines Graf