Problemi proizlaze iz načina na koji ljudi tretiraju ove pse i za što ih koriste, a to su trke i lov. Kako bismo Vam predočili u kojoj kojem omjeru se održavaju trke slobodno ih usporedite s nogometom. Ljudi vode obitelji na trke, kladionice su na svakom uglu i naravno, nevjerojatni iznosi su u igri. To je cijeli pogon koji je gotovo nemoguće zaustaviti. Nakon što pas bude ozlijeđen ili više ne postiže rezultate koje treneri žele, oni ga se rješavaju. Načini za to su razni; od vješanja, utapanja, ubijanja pištoljem za stoku ili standardnog izbacivanja na ulicu. Postoje i pošteni vlasnici koji svojeg umirovljenog trkača ili lovca smještaju u kućama za „penzionere“, ali to je tolika rijetkost da se skoro i ne čuje za takav postupak. Najčešće svi mladi i snažni psi bivaju ubijeni.
Tisuće Greyhounda je svake godine uzgojeno za trkaću industriju u Irskoj, Velikoj Britaniji, Australiji, SAD-u..., a selekcija onih koji zadovoljavaju uvjete je oštra i nepopustljiva. Ne samo da dnevno bivaju ubijeni desetci štenaca nego samo trećina pasa stigne do trkališta. Ta trećina završava svoju karijeru sa prosječno18 mjeseci, pa najkasnije 3 godine. Pretpostavljate, onda su ubijeni. U ovakvoj situaciji ne nalaze se samo ozlijeđeni psi nego i psi koji su stari godinu dana, ali su jednostavno izgubili volju za pobjedom ili lovom i time su sami sebi potpisali smrtnu kaznu. Kako bi postigli što bolje rezultate oni su izgladnjivani, bacani u ledenu vodu, premlaćivani i sl., a dom im je bio betonski boks iz kojeg bi izlazili samo na trke ili treninge. Oni nisu osjetili ljubav, nježnost ljudske ruke, ili toplinu i sigurnost doma.
U Španjolskoj je jednako grozna sudbina snašla španjolskog hrta –Galgo Espagnola. On se upotrebljava skoro isključivo u svrhu lova te su nakon sezone lova, u najboljem slučaju, prepušteni sami sebi. Većina lovaca (galgueros-a) o svojim „robovima“ nema dobro mišljenje, a kamo li dobar odnos. Uglavnom su ti psi zanemareni, pothranjeni i nakon sezone lova vezani za tračnice vlaka ili ostavljeni na deponijima (da, dobro ste pročitali DEPONIJIMA!) za pse. Običaj je već generacijama i vješanje hrtova na drveće ukoliko ne love dobro tijekom sezone kada su i do 3 dana u izoliranim i mračnim kutijama, bez vode i hrane, kako bi bili željni lova.
I na kraju su tu siroti Lurcheri i Podenko i njihove tužne priče. Psi, "obožavani" od strane cigana. Ukradeni i držani u groznim uvjetima, a većinu puta napušteni i zaboravljeni. Najsretniji se uspjevaju osloboditi i doći u ruke dragih ljudi punih suosjećanja. Kako je začarani svijet u kojemu sudjeluju i država i ministarstva poljoprivrede te na tome zarađuju, teško uništiti, brojne udruge krenule su u pomoć tim psima. Sumnjamo da ćemo ikada uspjeti promjeniti mišljenja tih ljudi ili ukinuti takav nacionalni sport i tradiciju lova, ali ono što možemo je spasiti što više psećih duša da što duže poživi na jedan divan i normalan način.